Bjesnoća

Iako se radi o bolesti koja je poznata dugo vremena, još uvijek su upiti na ovu temu vrlo česti. O kakvoj se zapravo bolesti radi, zašto cijepimo pse, koliko je opasna za ljude i je li realno prisutna, samo su neka od čestih pitanja vlasnika pasa na ovu temu.

Bjesnoća je virusom uzrokovana neurološka bolest toplokrvnih životinja i ljudi koja je, s rijetkim iznimkama, fatalna. Bjesnoća je raširena po cijelom svijetu s izuzetkom nekih država koje su smještene na otocima pa su zemljopisno izolirane. Tako se smatra da su neke države već dugi niz godina bez bjesnoće, a iste imaju i strože uvjete za uvoz životinja iz naših krajeva što je sasvim razumljivo. To su Velika Britanija, Švedska, Norveška, Finska, Island, Japan, Australija, Novi Zeland, Singapur te pacifički otoci. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kaže da se slobodnom od bjesnoće smatra ona država u kojoj nije bilo niti jednog slučaja bjesnoće dvije godine, a provodi se strogi nadzor životinja pri ulasku u državu kao i kontrola divljih životinja pa i njihova vakcinacija. Zbog toga je sada lista država u kojima nema bjesnoće mnogo duža od navedene. Oboljeti mogu sve toplokrvne životinje s time da su neke vrste prijemčljivije za ovu bolest od drugih. Tako su ptice najrezistentnije, lisice (i drugi divlji canidi) te šišmiši spadaju u najprijemčljivije, a psi, mačke i ljudi spadaju u srednje prijemčljive vrste. Virus bjesnoće je labilan virus koji ne perzistira u okolini. Divlje životinje su rezervoar bjesnoće u mnogim dijelovima svijeta, ali životinje koje žive sa čovjekom poput pasa, najvažniji su izvor bjesnoće za ljude. Urbana bjesnoća je ona kod koje su glavni rezervoar virusa upravo psi. Ovakva epidemiologija bjesnoće uobičajena je u zemljama Srednje i Južne Amerike, Afrike i Azije gdje je vrlo velik broj pasa lutalica koji slobodno žive, razmnožavaju se, a i velik broj pasa koji imaju vlasnika nije cijepljen. Tzv. salivatična bjesnoća jest ona kod koje su rezervoar virusa divlje životinje. U Evropi od divljih životinja virus bjesnoće najčešće srećemo u lisica, dok su u Sjevernoj Americi to rakuni. U nekim dijelovima svijeta prisutne su istovremeno i urbana i salivatična bjesnoća.U zapadno afričkoj državi Sierra Leone, koju sam nedavno posjetila, veliki je broj pasa lutalica. U Freetownu, koji broji oko milijun stanovnika, broj pasa lutalica procjenjuje se na 500 000. U cijeloj državi rade samo 4 veterinara, država je jako siromašna, pa psi nisu cijepljeni. U takvim uvjetima od bjesnoće umire 200 ljudi godišnje. Nije ponekad loše "zaviriti" u život onih kojima je mnogo gore u odnosu na nas, kako bi shvatili da je naše javno zdravstvo zapravo na vrlo viskom nivou. Kada govorimo o bjesnoći to je postignuto upravo sustavinm cijepljenjem pasa te zbrinjavanjem pasa lutalica.Tako smo u Republici Hrvatskoj posljednji slučaj bjenoće imali kod lisice 2014.te godine, upravo zahvaljujući sustavnoj oralnoj vakcinaciji lisica i sustavnom cijepljenju pasa.

Virus bjesnoće mora doći u kontakt sa završecima živaca, te mora ući u živčano vlakno da bi se razvila bolest. Infekcija nastaje primarno kontaktom inficirane sline bijesne životinje s nervnim vlaknima i to kao rezultat ugriza bijesne životinje. Osim ugrizom, bjesnoća se može prenijeti ako slina koja sadrži virus dođe u direktni kontakt sa svježom ranom ili sluznicom oka ili nosa.

Cilj svih preventivnih akcija protiv ove neizlječive bolesti jest da do infekcije uopće ne dođe. Bitno je imati na umu da je smrtnost kod oboljelih 100% te da su oboljele životinje, kao i one koje su na bjesnoću samo sumnjive - ne liječe. Cijepljenje pasa protiv bjesnoće je obavezno - propisano je zakonom. Bjesnoću preveniramo imunizacijom pasa i mačaka te kontrolom lutalica. Vakcinacija pasa je najefikasniji program u spriječavanju bjesnoće kod ljudi.

Želim naglasiti da je cijepljenje vašeg psa protiv ove bolesti jedina vaša zakonska obaveza kao vlasnika. Dakle, imate li necijepljenog psa, jednako je kao da se vozite s neregistriranim i neosiguranim autom - ponašate se neodgovorno i prema sebi i prema drugima. Šteta koja može nastati dođe li necijepljen pas u kontakt s npr. bijesnom lisicom je neprocjenjiva. Imajte na umu da je ugriz psa nešto što se događa vrlo često jer je to u prirodi pasa i smatra se normalnim obrascem ponašanja psa.

Zakon se promijenio ove godine od 8.1.2021. pa kaže slijedeće: "svi psi stariji od tri mjeseca tijekom 2021. godine moraju biti cijepljeni protiv bjesnoće, pri čemu u putovnicu za kućne ljubimce mora biti upisan rok valjanosti cijepljenja u skladu s uputom proizvođača cjepiva". To zapravo znači da štene morate cijepiti kada navrši 3 mjeseca, zatim ponovno nakon godinu dana, a nakon toga svake dvije ili tri godine ovisno o vrsti cijepiva koje koristi vaš veterinar. kako u Hrvatskoj imamo na raspolaganju cjepiva koja pružaju imunost tri godine, kod odraslih pasa većinom će se koristiti ta cjepiva. No, ukoliko zakasnite sa cijpljenjem nakon tri godine, ponovlja se postupak kao kod štenadi tzv."primovakcinacija" što znači da, ako ste "probili" rok od 3 godine, morate ponovo doći za godinu dana. Važno je naglasiti da budete oprezni prilikom uvoza pasa iz Srbije i drugih zemalja koje nisu u Evropskoj Uniji. Svakako prije provjerite pravila za uvoz. Ukoliko uvozite psa iz Srbije, nije dovoljno da je cijepljen protiv bjesnoće, već mora imati titar antitijela napravljen tri mjeseca nakon cijepljenja, kako bismo znali da je cijepljenje bilo uspješno.

Većina ljudi simptome bjesnoće povezuje prvenstveno sa slinjenjem oboljele životinje, no prisutan je cijeli niz drugih simptoma. Naime, klinička slika ove bolesti odvija se u 3 različita stadija. Prvi stadij bolesti nazivamo prodromalni, a očituje se promjenama u ponašanju. Promjene su različite kod divljih i kod udomaćenih životinja. Tako će divlje životinje (lisica) izgubiti strah od čovjeka, te ćemo ih viđati na lokacijama na kojima se normalno ne sreću. Za razliku od ovog, udomaćena životinja poput psa ili mačke, počinje se ponašati nezainteresirano za svoju okolinu ili nerijetko počinje skrivati jer se počne bojati čovjeka i okoline uopće. Dakle, divlje životinje počinju se ponašati pitomo, dok oboljeli pas ili mačka postaju plahi. Ovaj stadij bolesti traje kratko, samo 1 do 3 dana i zatim prelazi u eksitativni stadij bolesti koji je karakteriziran hiperaktivnošću oboljele životinje. Dolazi do pretjerane reakcije na bilo kakav inzult iz okoline, pa je takva životinja vrlo opasna jer na svaki podražaj reagira griženjem. Grizenje je usmjereno prema okolini uopće, pa tako mogu gristi i predmete od drva, metala (ograde) i slično. Neke oboljele životinje neće pokazivati ovakvo ponašanje nego će biti u suprotnom stanju, dakle potpuno nezainteresirane za okolinu. Ovaj drugi stadij bolesti u kojem je životinja najopasnija traje 3 do 4 dana, a zatim nastupa treći, paralitični stadij bolesti - virus uništi motorne neurone živaca te dolazi do paralize. Ponekad su životinje nekoordinirane već u prvom stadiju bolesti. Paraliza mišića i grla i čeljusti dovodi do slinjenja, jer životinja ne može gutati slinu. Paralitični stadij traje 1 do 2 dana i zatim dolazi do uginuća zbog paralize respiratornih mišića. Kao što sam već naglasila radi se o neizlječivoj bolesti sa 100%-om smrtnošću te je jedini način zaštite pravovremena vakcinacija pasa, a po potrebi i mačaka, odnosno pridržavanje onoga što je zakonom propisano. Vlasnici vrlo često telefonski pokušavaju dobiti informaciju o tome da li je njihova maca možda bijesna jer slini - no slične simptome mogu izazvati i neki drugi virusi, trovanja itd. Cijepite vašeg ljubimca pa ćete imati miran san! Cijepljenje mačaka nije obavezno, no ukoliko je maca slobodna, a živite na periferiji, svakako i to preporučujemo kako biste zaštitili i macu i sebe. Važno je naglasiti da cijepljena životinja ne postaje imuna istog trena kada primi cjepivo, već tražimo od vlasnika da cijepljenu životinju naredna 3 tjedna drži isključivo u kući (mačke) kako bismo bili sigurni da je organizam imao dovoljno vremena odreagirati na cjepivo. Važno je znati da se cijepiti mogu samo zdrave životinje.

Doza cijepiva jednaka je za male i za velike pse. Cijepivo je napravljeno tako da je u pojedinačnoj dozi cijepiva onolika količina antigena koja će sigurno stimulirati dobar imunološki odgovor organizma kod svih jedinki bez obzira na njihovu veličinu.

Odgovor organizma na stimulaciju antigenom nije adekvatan veličini tog organizma tako da ne znači da je manjem psu potrebna manja količina antigena da bi ostvario jednak imunološki odgovor kao veliki pas s adekvatno većom dozom cijepiva.

Znači cijepivo nije lijek koji se dozira po tjelesnoj težini.

I kod ljudi je jednako. Cijepivo se daje u istoj dozi djetetu i odraslom čovjeku ili nekome tko je sitne građe pa ima 45 kg ili pak krupnoj osobi od 150 kg. Pretpostavljam da se pri proizvodnji cijepiva ono testira i na malim i na velikim organizmima, a za potrebnu dozu se uzima ona koja će dati zadovoljavajući rezultat kod 100 % ispitanih.

Što se tiče reakcija na cjepivo, one su moguće kao kod aplikacije bilo kojeg drugog cijepiva. U praksi reakcije na bilo koje cijepivo najčešće viđam kod štenadi patuljastih pasmina pasa. Nekada se samo tresu, a nekada mi vlasnici jave da su skroz depresivni, da ne žele hodati i da se jako žale na mjesto uboda. Većina takvih reakcija nastupa nekoliko sati nakon cijepljenja, ali može se desiti da se takvi simptomi pojave tek drugi dan. Uglavnom simptomi prođu sami, bez neke dodatne intervencije.

Alergična reakcija na vakcinu je dakako moguća, kao i na svaki drugi lijek koji se unosi u organizam. Najčešće viđamo oblik alergične reakcije kod kojeg dolazi do oticanja njuške ili pojavljivanja "kvrga" po cijelom tijelu. Može se pojaviti nagon za povraćanjem. Do ovakve reakcije može doći odmah po aplikaciji cjepiva, nakon nekoliko sati ili u roku od 2 dana od cijepljenja.

Ako nakon cijepljenja pas povraća, svakako treba konzultirati veterinara. Ne mora se ništa dogoditi, ali je to signal za pojačani oprez. Psa koji je imao reakciju na cijepljenje, bez obzira da li se je radilo o cijepljenju protiv bjesnoće ili o onome protiv zaraznih bolesti, nemojte cijepiti na terenu ili kod kuće jer većinom na terenu veterinari nemaju na raspolaganju svu opremu i lijekove koji mogu biti neophodni kod ozbiljne alergične reakcije. Informirajte veterinara o prethodnim reakcijama PRIJE nego je dao cjepivo. Iz osobnog iskustva mogu reći da mnogi vlasnici spomenu prethodnu reakciju na cjepivo tek nakon što sam dala cjepivo, pa mislite na to.

Alergične reakcije kod kojih dolazi do stanja šoka su ekstremno rijetke, no moguće su.

Mnogima je poznato da se psi, ukoliko ugrizu čovjeka, podvrgavaju trokratnom pregledu kod veterinara. To je samo mjera predostrožnosti kako bismo bili sigurni da je pas zdrav. Ako se u roku od deset dana kod psa ne pojave nikakvi simptomi bjesnoće (tome služi trokratni pregled) mi možemo reći da u trenutku ugriza pas u slini nije imao virus bjesnoće i ugriženi nije zaražen. Ukoliko se radi o necijepljenom psu, za kojeg još imamo podatak da je mogao biti u kontaktu s lisicom, to ne znači da pas nije zaražen. Simptomi bjesnoće kod njega se mogu pojaviti i nakon 6 mjeseci, a neke studije kažu i nakon 2 godine....Zato u takvom slučaju pristupamo eutanaziji sumnjivog psa. Kada se radi o cijepljenom psu, eutanazija je opravdana onda kada se radi o životinji koja opetovano napada ljude, pa bude podvrgnuta trokratnom pregledu tri puta tijekom jedne godine...

Tada se pas ne usmrćuje zbog sumnje na bjesnoću nego zato jer je opasan.

Dobar način kontrole uspješnosti cijepljenja je kontrola titra antitijelaprotiv bjesnoće u krvi cijepljenog psa. Pretraga je neophodna ukoliko često putujete u Bosnu ili Srbiju, jer na povratku u Hrvatsku naše vlasti traže dokaz da je pas ne samo cijepljen, već sigurno imun na bjesnoću.

Pretragu obavlja Hrvatski Veterinarski Institut u Zagrebu, a u našoj ambulanti cijena vađenja krvi i pretrage iznosi 100 eura. Dovoljno je obaviti ovakvu pretragu jednom u životu psa, pod uvjetom da je nadalje uredno cijepljen, onako kako nalaže zakonodavac i po uputama proizvođača korištenog cijepiva.