NAJČEŠĆA PITANJA

1Anestezija

Svaka opća anestezija nosi određeni stupanj rizika. Ovo je rečenica zbog koje neki od vlasnika kućnih ljubimaca odustanu od elektivih zahvata kao što su sterilizacija ili vađenje mliječnih zubiju. No ova je rečenica točna i anesteziju treba shvatiti ozbiljno.

Opća anestezija neophodna je za većinu kirurških zahvata na psima i mačkama. Osim kirurških zahvata za koje nam je potrebna analgezija opću anesteziju koristimo i za čiščenje zubnog kamenca, neke dijagnostičke zahvate te za pregled potpuno nekooperativnih životinja (uglavnom mačke kod kojih često koristimo opću anesteziju za kateterizaciju ili vađenje krvi). Kod nekooperativnih pasa obično zadovoljava sedacija.

Pse i mace sediramo upotrebom lijekova koji imaju sedativno analgetska svojstva, a obično se radi o kombinacji više lijekova. Mnogi vlasnici kućnih ljubimaca to nazivaju "blagom anestezijom" i smatraju da nije opasna. Međutim, i ovi lijekovi mogu biti opasni kod pasa i mačaka koje imaju određene zdravstevene probleme i spadaju u pasmine pasa koje imaju posebne prohtjeve što se tiče anestezije pa tako i premedikacije, odnosno sedacije.

U proljeće i ljeti, pse često sediramo zbog vađenja stranog tijela iz uha (travke). Iako je mnogo lakše izvaditi strano tijelo na sediranom psu, ponekad je bolje psa prisilno držati te 2 sekunde u mirnom položaju i pokušati bez sedativa, ako je ikako moguće. Zahvat je bolan, ali traje vrlo kratko.

Da li je bolje psa držati ili je sedacija pa ponekad i opća anestezija neophodna procijeniti će veterinar prema temperamentu psa, kompliciranosti zahvata, a i prema volji vlasnika. Prije sedacije obavezno treba porazgovarati sa vlasnikom i uzeti anamnestičke podatke o psu ili maci.

Opća anestezija podrazumijeva gubitak svijesti, gašenje obrambenih reflekasa i osjeta boli.

U prvom stupnju anestezije prisutna je euforija, zatim dolazi do stadija smirenja i analgezije, a treći stupanj je kirurška anestezija u kojoj se smiruje kardiovaskularni sustav, nestaju kornealni i laringealni refleksi . Ovaj stupanj anestezije nam je potreban. Pod pojmom analgezija podrazumjevamo stanje u kojem pacijent ne osjeća bol, ali osjeća dodir i pri svijesti je. Anestezija je nesvjesno stanje producirano kontroliranim davanjem lijekova koji djeluju na centralni nervni sistem. Anestetici su lijekovi koji uzrokuju gubljenje svijesti i gubljenje obrambenih reakcija organizma, a unose se u organizam injekcijom ili inhalacijom. Opći anestetici izazvati će narkozu, analgeziju, supresiju reflekasa i relaksaciju muskulature. No ovi lijekovi imaju i djelovanje na kardiopulmonarni sustav, jetru i bubrege odnosno mogu izazvati oštećenja ovih sustava pa je zato presudan odabir kombinacije, vrste i naravno doze anestetika za svakog pojedinog pacijenta.

Podaci koje ćete naći u literaturi uvelike se razlikuju od situacije u našoj svakidašnjoj praksi.

U teoriji imate psa, imate sve njegove krvne pretrage, rtg pluća, ekg. Na raspolaganju imate sav moguć monitoring (količina kisika i CO2 u krvi, ekg monitoring, aparat za mjerenje centralng venskog pritiska itd.) i jednog anesteziologa - eksperta specijaliziranog samo za anesteziju pasa i mačaka. Naši su uvjeti u odnosu na opisano možemo reći "partizanski". U praksi zdravog psa ili macu kojem je potreban operativni zahvat (sterilizacija, kastracija, čiščenje zubiju, odstranjivanje manjih površinskih tumora) temeljito pregledamo. Gledamo boju vidnih sluznica, preslušamo srce i pluća te porazgovaramo sa vlasnikom. Ako je životinja dobrog općeg stanja, ima dobar apetit, urednu stolicu, normalno mokri i vlasnici nisu primjetili nikakve promjene - pretpostavljamo da je životinja zdrava. Ipak kod većih zahvata svakako preporučujem da se napravi barem krvna slika i osnovne biokemijske pretrage jer to može spriječiti neočekivane incidente. Vlasniku damo upute koliko sati prije operacije treba skloniti vodu i hranu i pristupamo anesteziji. Kod bolesnih životinja je drugačije. U tim slučajevima inzistiramo na krvnim pretragama i ekg-u prije opće anestezije. Bolesne životinje obavezno nastojimo stabilizirati prije operacije. Primjerice, radi li se o stranom tijelu u crijevu ili želucu, potrebno je prije urediti acidobazni status organizma te nadoknaditi izgubljenu tekućinu i elektrolite.

Psa prvo premediciramo (intramuskularna injekcija), zatim, kada se je umirio, više nije prestrašen, opušten je - uvodimo kanilu u venu. Uvod u anesteziju radimo injekcionim anesteticima kratkog djelovanja, a vrstu istog i način primjene odabiremo ovisno o općem stanju i zdravlju pacijenta te o planiranom zahvatu. Svi ovi lijekovi apliciraju se intravenozno. Kanila u veni tzv.venski put neophodan je kako bi lako dozirali potrebne lijekove te tekućinu i elektrolite pa i krv u slučaju komplikacija. Indukcijom u anesteziju pacijenta dovedemo iz svijesnog u nesvijesno stanje, a zatim intubiramo (postavljamo cijev u dušnik). Dužinu anestezije održavamo obično inhalacijskim anesteticima - njima se lako regulira dubina anestezije. Za kratke zavate dovoljni su i injekcioni anestetici koje koristimo kod uvođenja. Dubinu anestezije određujemo praćenjem parametara koji nam govore u kojem stadiju anestezije je pacijent – on prolazi kroz stadije u kojima dolazi do progresivne depresije reflekasa i vitalnih funkcija.

Intubacija je od presudne važnosti kod svake opće anestezije jer nam osigurava prohodnost i dostupnost dišnih puteva. Posebno je važna kod brahicefaličnih pasmina pasa (buldozi,mopsovi) kod kojih je čest defekt produženo meko nepce koje kompromitira disanje. Glavna prednost inhalacijske anestezije u odnosu na injekcionu jest što je u svakom trenutku možemo prekinuti i lako se njome regulira dubina anestezije. Kada zatvorite plinove, njihovo anestetičko djelovanje prestaje. Za razliku od toga, kada jednom date intravenozne anestetike morate čekati da se oni u organizmu metaboliziraju i ne možete povratiti njihovo djelovanje ukoliko ne postoji specifični antidot. Tijekom anestezije konstantno kontroliramo dubinu anestezije kontrolom reflekasa, pulsa i srčanog ritma, te kontrolom boje vidljivih sluznica. Idealan je monitoring pulsa (stalno ga čujete) i puls oksimetar koji pokazuje zasićenost krvi kisikom.

Kod intramuskluarnog davanja općih anestetika (mace) upitna je resorbcija, ona je za razliku od intravenoznog davanja, spora i neujednačena. Zato je potrebno postavljanje i/v kanile kroz koju točno titriramo potrebnu dozu anestetika. Kod mačaka dajemo opći anestetik intramuskularno jer rijetko koja maca dozvoljava aplikaciju intravenozne kanile. No, ako je potreban duži opeativni zahvat (npr.diafragmatska hernija, veliki tumori, perinealna uretrostoma) macu intubiramo i nastavljamo anesteziju inhalacijom.

Rizici anestezije

Rizike kod sedacije sam već pojasnila. Sedacija je uvod u opću anesteziju i vrlo je važna. Intravenozni anestetici se metaboliziraju u jetri pa skrivene bolest jetre mogu dovesti do toga da se ne metaboliziraju kako treba.

Manji i/ili temperamentniji psi obično zahtjevaju veće doze anestetika da bi postigli kirurški stupanj anestezije, a veće doze su uvijek opasnije. Količina masti u organizmu je vrlo važna kod upotrebe nekih intravenozih anestetika pa tako hrtovi kao i jako mršavi psi drugih pasmina zahtjevaju poseban protokol. Obrnuto važi za pretile pse kod kojih nam je potrebna velika doza istih anestetika da bi dosegli potreban stupanj anestezije jer se oni deponiraju u masnom tkivu, a kasnije se od tamo polako otpuštaju. Dakle i tjelesna građa igra ulogu kod odabira anesteziološkog protokola.

Kod zdravog psa odabir anestetika nije toliko presudan, ali kod bolesnih jest vrlo zahtjevan.

Tako su posebni protokoli za kardijalce, životinje sa bolesnom jetrom, za carski rez gdje je važno ne deprimirati disanje bebama - dakle jedni anestetici dok ne izvadimo bebe, a zatim drugi itd. Svaka anestezija nosi određeni stupanj rizika. Svaki anestetik nepovoljno djeluje ili opterećuje ovaj ili onaj organski sustav (uglavnom su to jetra, bubrezi, kardiopulmonarni sustav). Kod svake vrste anestezije postoji desetak za i protiv-prednosti i mane. Idealne nema.

Može doći do nepreviđene eksitacije životinje ili do nenormalne reakcije na bilo koji od upotrijebljenih lijekova.

Vro je važan i tzv. perianestezijski period - nazor nad pacijentom kod uvođenja i kod buđenja pa po potrebi i nekoliko sati nakon buđenja. Nakon anestezije većina životinja se trese, podhlađene su, pa je dobro lagano ih utopliti.

Što se tiče odlaska kući, neki veterinari preferiraju da je vlasnik odmah uz psa, a neki pozovu vlasnika kada je životinja već budna. Osobno nastojim da su vlasnici kraj psa već prilikom buđenja. Ponekad je to za vlasnike ružno iskustvo jer pas nije priseban, jezik mu je vani nemoćan je i ukratko tužno ga je vidjeti takvog. No mislim da je psu u tom stanju najvažije da je njegov vlasnik kraj njega i da ga glasom i dodirom umiruje i tako mu buđenje čini ugodnijim. Ponašanje kod buđenja je vrlo individulano. Neki se psi bude vrlo mirno: podižu glavicu i kada vide da je vlasnik kraj njih nastave odmarati. Druge pak hvata panika, pa cvile, grizu pokušavaju ustati. Morate znati da pas ne razumije što mu se dogodilo. Vrti mu se u glavi, nemoćan je i vrlo vjerojatno misli da će uginuti. No to sve prođe kroz sat ili dva.

Neki se bude sasvim mirno, a preporuka je da psa legnete na pod i jednostavno sjedite kraj njega.

Ako pas leži na kauču uvijek postoji mogićnost da se naglo probudi i pokuša skočiti, a kako je u prvilu obavljen neki operativni zahvat, vrlo je važno da se miruje.

Idealno je da je vlasnik s psom u veterinarskoj ambulanti bar sat vremena nakon buđenja. Mogu reći da je svaka životinja drugačija i da je jedini pravi pristup - individualan pristup.

Analgezija je vrlo važna kako kod uvođenja u anesteziju i za vrijeme zahvata tako i kod buđenja. Lijekovi protiv bolova dio su anestezijskog protokola.

Anestezirane životinje moramo nadzirati sve dok nisu sasvim prisebne.

Kod bolesnih životinjama inzistiramo na osnovnim laboratorijskim pretragama. Obavljaju se krvne pretrage gdje možemo naći određene nepravilnosti pa se onda anestezijski protokol tome prilagodi ili se zahvat odgodi.

Posebno zbog toga što su incidenti mogući unatoč pretragama nitko vam ne može garantirati da je anestezija 100 % sigurna. No, incidenti su rijetki i ako se i dogode u većini slučajeva se mogu sanirati.

Rizici su značajno manji kod zdravih životinja.

Broj primljenih anestezija tokom života nije bitan ako je životinja zdrava. Većina anestetika metabolizira se putem jetre, a izlučuje pute bubrega pa je funkcija ovih organa presudna.

Jedno od osnovnih pravila kod anestezije je da se u slučaju bilo kakvog incidenta obustavlja i odgađa planirani zahvat. Ako je zahvat iz tih razloga odgođen ili nije napravljen to samo znači da veterinar svoj posao radi odgovorno i kako treba, a ni u kom slučaju ne znači inkompetenciju veterinara.

Često kompariramo anesteziju kućnih ljubimaca sa onom kod ljudi, međutim uvjeti u kojima se radi se ne mogu uspoređivati. Svatko od nas zna kakvi su protokoli prije nego se uspava čovjek - koliko epruveta krvi vam izvade i kakvim vas sve pretragama podvrgnu. O opremljenosti operacionih sala koje izgledaju kao one iz Vojagera da i ne govorimo.

Ono što je mnogo važnije od opreme jesu anesteziolozi. Kod ljudi cijeli tim stručnjaka brine samo o anesteziji . No postoji i jedna velika prednost tzv. partizanskih uvjeta. Vaš je veterinar 100% koncentriran na vašeg psa ili macu dok je u anesteziji jer ne anestezira 4 pacijenta odjednom. A pažnja onog tko nadgleda uspavanu životinju je najvažnija.

2Cijepljenje pasa protiv bjesnoće

Cijena cijepljenja protiv bjesnoće tijekom ove godine iznosi 150,00 Kn.

Mikročipiranje je sada obavezno za sve pse bez obzira na starost!

Štence cijepimo protiv bjesnoće kada navrše tri i pol mjeseca, a istovremeno ih označavamo mikročipom.

Cijena mikročipiranja iznosi 92,00 Kn. Štene možete čipirati i ranije, prilikom cjepljenja protiv zaraznih bolesti ili zasebno.

3Propisi o označavanju pasa

Davne 2003. Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva donijelo je Pravilnik o označavanju pasa. Još tada uvedeno je označavanje pasa mikročipom koje je obvezno za sve pse koji su oštenjeni od 30. 10. 2004. nadalje.

2011. u 6. mjesecu donesen je novi pravilnik po kojem je mikročipiranje obavezno za sve pse. Između ostalog pravilnik kaže da psi moraju biti označeni mikročipom najkasnije 90 dana od dana štenjenja te da svi psi koji već nisu označeni čipom, moraju biti čipirani do 30.6.2011.

Od 2015. mikročipiramo štenad već u dobi od 7 tjedana, prilikom prvog cjepljenja, kako bismo im odmah mogli izdati knjižicu cjepljenja, koju više nije moguće izdati za životinju koja nije označena mikročipom.

Ukoliko je vlasnik spreman malo pričekati i ne žuri vam se da dobijete knjižicu i dalje je sasvim u redu mikročipirati prilikom cjepljenja protiv bjesnoće znači u starosti od 3 i pol mjeseca, što i jest moja preporuka za štenad patuljastih pasmina.

Mikročip mogu aplicirati samo doktori veterinarske medicine i to u ovlaštenim veterinarskim organizacijama kao i u veterinarskim ambulantama privatne prakse koje su ovlaštene za cijepljenje pasa protiv bjesnoće. Mikročip je veličine zrna riže, a ugrađuje se u potkožje s lijeve strane u središnje područje vrata. Čip se ugrađuje samo jednom tako, da se radi o jednokratnom trošku. Ovom metodom vaš ljubimac dobiva svojevrstan "matični broj" – nepogrešivu identifikaciju. Igle kojima se ugrađuje mikročip vrlo su oštre, načinjene pod određenim kutem tako da zahvat neće biti bolan za vašeg ljubimca - pouzročit će isti stupanj neugode kao bilo koja druga potkožna injekcija. Važno je naglasiti da od 1. 01. 2004. u zemlje članice Europske unije mogu i putovati samo mikročipom označeni psi koji su ujedno cijepljeni protiv bjesnoće. U tu svrhu od sječnja 2015. imamo nove europske putovnice označene barkodom, a certifikat koji smo prije izdavali, više nije potreban. No, važno je znati da ovakvu putovnicu može dobiti samo mikročipirana životinja, bez obzira da li se radi o psu ili maci. To znači, želite li da vaša maca ima knjižicu u koju se upisuju njena cjepiva, bez obzira da li putujete preko granice ili ne - morate ju i mikročipirati. Za mace preporučujem mikročipiranje obaviti istovremeno sa sterilizacijom/kastracijom dok je maca u općoj anesteziji.

Jedna od stvari koja često uznemiri vlasnike pasa jest debljina igle kojom se vrši ugradnja čipa. Morate znati da je čip nešto veći od zrna riže, pa je onda jasno da igla mora imati odgovarajući promjer. Posebno teško to pada vlasnicima psića malih pasmina kad ih moraju čipirati već u dobi od 3 mjeseca. Nemojte misliti, teško pada i nama veterinarima, no što se mora - mora se. No važno je znati da je ta antipatična igla vrlo, vrlo oštra tako da vrlo brzo i lako sklizne kroz kožu. Slično je onome kad se porežete vrlo oštrim žiletom - u tom trenutku ne osjetite ništa, već znate da ste se porezali tek kad vidite krv. O temperamentu psa ovisi kako će podnijeti čipiranje. Tako neki psi reagiraju cviležom i lavežom čim ih postavite u stav za čipiranje, dok se drugi uopće ne pomaknu tijekom cijelog zahvata. Veterinar će za svakog psa individualno procijeniti treba li ga držati, koliko snažno i je li bolje da su vlasnici kraj psa ili u čekaonici. Naime, neki su psi iznenađujuće "pristojni" kad njihovi najmiliji ostanu iza zatvorenih vrata (to su oni koji se penju na vlasnike kao majmunčići). Nakon čipiranja lijevu stranu vrata bolje je dan, dva ne češkati, a ako se na mjestu ugradnje čipa pojavi krastica pustite je da sama otpadne. Kod nekih pasa koji imaju viška kože kao što su mastifi, shar pei i sl. čip će se vrlo vjerojatno (sila teže) spustiti nešto niže od onog mjesta na koje smo ga stavili, ali to neće stvarati nikakve probleme pa vas ne treba zabrinjavati. Cijela procedura stavljanja čipa traje 3 sekunde. Od cijepljenja protiv bjesnoće do putovanja u inozemstvo mora proteći 21 dan pa imajte i to na umu. Ako vašem ljubimcu rok za cijepljenje istječe upravo u vrijeme puta, radije cijepljenje obavite 3 tjedna ranije. Još jedna novost u spomenutom pravilniku jest da će vas veterinar pitati broj osobne i OIB prilikom cijepljenja psa, pa nije loše da ta dva broja pripremite na jednom papiriću. I da naglasim – vrijednost čipa postaje neprocjenjiva kad na ulici nađemo psa koji ima čip pomoću kojeg možemo odmah pronaći vlasnika.

4Nova godina, petarde, skijanje i snijeg

Nova godina i sve ono što je vezano uz buran doček nije baš omiljen dio godine našim četveronožnim prijateljima. Mnogi od njih panično se boje zvuka petardi i vatrometa, a neki nisu ljubitelji gužve i velikog broja gostiju u svojem stanu. Pri planiranju dočeka svakako moramo misliti na to kako će sve skupa utjecati na naše ljubimce.

U vrijeme Božićnih i Novogodišnjih blagdana često se pojavi problem kamo s kućnim ljubimcem. Odlazite li na doček Nove godine, prilično je nezgodno ostaviti psa samoga kod kuće. U toj noći galama je sveopća, pa ako se pas boji zvuka petardi i neobičnih zvukova uopće, vrlo je vjerojatno da će cijelu noć umirati od straha, osobito ako je sam. Postoji li mogućnost, najbolje bi bilo da psa ostavite nekome od rodbine ili prijatelja koje pas dobro poznaje, a koji neće upriličiti vrlo buran doček Nove godine. Doček Nove, za pse je, ustvari, poprilična gnjavaža - puna kuća ljudi, djeca koja uglavnom gnjave i žele vašeg psa po svaku cijenu gladiti, stol prepun mirisnih stvari - sve to izludit će vašeg prijatelja. Naime, on je mnogo sretniji kad je sve uobičajeno i kad se sve odvija svakodnevnom rutinom u kojoj se osjeća sigurnim. Dodatni problem su ostaci odojka i sličnih stvari koje će malo veseliji gost s velikim zadovoljstvom ispod stola spustiti vašem psu. Lakom pas će se natrpati kostiju, a vi ćete prvi dan Nove godine provesti kod veterinara. Ako baš morate dati nešto sa stola, neka to bude nekakav suhi keks ili komadić mesa (NE KOSTI!).

Ljubitelji mačaka već znaju da novogodišnja jelka i mačke imaju posebnu interakciju:) Pripazite ako se maca igra sa ukrasima da ne bi progutala nešto od toga. Naročito rado se to dogodi sa nitastim predmetima kao što su ukrasne trake za zamatanje poklona te one kojima kitimo bor. Domaćinstva sa macama osuđena su na plastične kuglice, ukoliko nemate zaista discipliniranu macu koja će okićeni bor samo gledati.

Najbolje bi bilo da u vrijeme blagdanske gužve pas bude zatvoren u nekoj zasebnoj prostoriji, te da ga netko od ukućana svako malo pogleda. Nakon sat ili dva shvatit će da mu je tamo bolje nego u gužvi i najvjerojatnije će odspavati dobar dio novogodišnje noći. Spustite mu rolete, zatvorite prozore, kako biste što bolje prigušili vanjske zvukove, posebno zvukove petardi.

Ukoliko se spremate izbivati na nekoliko dana, rješenje su ili rođaci ili pak hoteli za pse kojih u svakom većem gradu ima nekoliko. Izbor ""dog-sittera" ovisi prvenstveno o naravi vašeg psa - neki psi lakše prihvaćaju odlazak u hotel, a neki teže, no prije ili kasnije svi se naviknu. Nemojte nikako voditi psa na doček Nove godine na otvorenom, što se obično upriliči na jednom od gradskih trgova ili ulica. To njima nije nikakvo zadovoljstvo i uglavnom su na takvim mjestima izloženi ovom ili onom vidu neugode. Ako je pas i navikao na šetnje glavnom gradskom ulicom, u vrijeme Novogodišnjeg slavlja to je ipak nešto sasvim drugačije.

Novogodišnje slavlje redovito je popraćeno zaglušujućom bukom petardi. Ponekad imamo osjećaj da se na ulici odvija pravi rat zvijezda u kojem je pobjednik onaj koji proizvede najviše decibela. Ljudskom uhu ova je buka ponekad nepodnošljiva, pa možete samo zamisliti kako to doživljavaju naši kućni ljubimci. Strah od buke, osobito petardi, pucnjave i groma, posve je normalna reakcija u životinjskom svijetu. Takva reakcija normalno se očituje dahtanjem i vidnim strahom, te pokušajem životinje da se sakrije. No kod nekih pasa strah može izazvati frenetičnu potrebu za bijegom. Tad uplašena životinja luđački trči po stanu, kopa po parketima, skače na kauč pa s kauča, pokušava grebanjem otvoriti vanjska vrata itd. Ne može se umiriti ni u naručju vlasnika (razumije se, ako se radi o malom psu) jer nagon za bijegom jedan je od najjačih u prirodi uopće. Jasno je da kod takvog ponašanja životinje nastaje šteta na pokućstvu, podovima i vratima i, što je još gore, životinja se može ozlijediti. Takav problem nazivamo fobijom i važno je da ga vlasnik prepozna. Problem se najčešće javlja kad je pas već u zreloj dobi, no može se javiti i u ranijoj dobi.

Metoda kojom pokušavamo pomoći ovako panično prestrašenim psima naziva se progresivna desenzacija. Radi se zapravo o tome da psa pokušavamo naviknuti na zvuk groma (petardi) i to tako da te zvukove pronađemo na nekom youtube kanalu te ih u početku puštamo vrlo, vrlo tiho, a s vremenom malo-pomalo pojačavamo glasnoću zvuka. Zvuči luckasto, ali vlasnici koji imaju psa koji se boje groma ne spavaju za kišnih noći. Zamislite kako to izgleda kad na smrt uplašen veliki pas počne sumanuto trčati po stanu rušeći sve pred sobom, a imajte na umu da grmljavina može potrajati danima. Nekim psima pomoći će opisana metoda, a nekima neće, prvenstveno zato što reprodukcijom zvuka ne možemo oponašati bljesak munje ni promjene tlaka zraka koje nastaju za kišna vremena. U trenutku kad opazite strah (a to je ponekad i prije nego što vi začujete grmljavinu) najbolje je pokušati prigušiti vanjske zvukove time što ćete zatvoriti prozore i eventualno dati psu nekakav sedativ. Lijekove nemojte davati sami već isključivo u dogovoru sa svojim veterinarom. Ista metoda važi i za privikavanje na zvuk petardi i vatrometa.

Danas su na raspolaganju i električni uređaji koji polako otpuštaju feromone - posebne mirise koji mogu utjecati na raspoloženje životinje, pa tako i ublažiti fobije. Sa ovakvom vrstom terapije potrebno je započeti nekoliko dana ranije. Dostupne su i ogrlice sa feromonima, a svakako ih počnite koristiti već početkom prosinca. Osmišljena je i posebna "majica" koja pruža psima osjećaj zaštićenosti jer je pripijena uz tijelo pa pruža osjećaj sličan stiskanju uz majku ili zagrljaju, a na tržištu se nalazi pod nazivom "thundershirt".

U blagdansko vrijeme nemojte šetati psa bez povodnika upravo zbog petardi. Neočekivani prasak petarde lako može izazvati strah i potrebu za bijegom i kod pasa koji se u normalnim uvjetima ne boje glasnih zvukova. No, ako ga petarda iznenadi, može se dogoditi da pobjegne u strahu glavom bez obzira, a tada je najopasnije što u pravilu istrče na prometnu cestu.

Odmah nakon novogodišnjih blagdana slijede pripreme za skijanje. Odlazak na skijanje, u većini naših obitelji, podrazumijeva odlazak preko zapadne granice. Provjerite svoje osobne i dječje putovnice, no isto tako nemojte zaboraviti da su vašem psu za odlazak u Europu također potrebne isprave iako smo već dugo u Evropskoj Uniji. Pas mora posjedovati putovnicu te mora biti uredno cijepljen protiv bjesnoće i mikročipiran. Od 2015-e na snazi su nove, europske putovnice za kućne ljubimce koje su označene i barkodom, pa ukoliko ju već nemate zatražite istu od vašeg veterinara. Što se tiče snijega, pas u njemu može uživati koliko i vi. Na snijeg ga vodite u najtoplijem dijelu dana i svakako se pobrinite za njegove šape. Ošišajte mu dlake između prstiju kako se za njih ne bi hvatao led. Opazite li da jede snijeg, ponekad cijelu grudu koju mu bacite - nemojte se brinuti. Njihovo grlo mnogo je manje osjetljivo od našega, a veći dio snijega ionako će mu ispasti iz usta, uz to će se izvrsno zabavljati pokušavajući shvatiti kako to da "lopta" nestane čim je on uhvati. Suhim ručnikom obrišite mu samo trbuh i šape, nemojte mu trljati leđa jer time samo vlagu utrljate do kože. Nemojte psa sušiti fenom. Psi se fena boje, a topli zrak ionako ne može prodrijeti kroz gustu podlaku.

Radije ga izvedite na snijeg više puta na dan po 15, 20 minuta nego više sati odjednom. Svi psi ne podnose jednako hladnoću, to ovisi o tipu psa, pasmini te vrsti dlake koja ga štiti. Imate li aljaškog malamuta ili bernardinca, neće mu smetati ni ako je cijeli dan na snijegu. Ako ste ljubitelji kratkodlakih pasmina kao što su njemački bokseri, dobermani i slično kupite im pasji kaputić. Možda su tako smiješni drugim ljudima, no bit će im manje hladno.

I nemojte puštati psa da slobodno trči među skijašima i djecom koja se sanjkaju. Može otrčati na skijašku stazu te uzrokovati sudar. Osim toga, ponavljam, nisu svi ljudi ljubitelji pasa. Radije prošetajte s njime malo dalje od skijališta gdje možete biti sami.

5Mikročipiranje

Cijena mikročipiranja za 2015-u godinu iznosi 92.50 Kn bez obzira na starost psa. Prijašnjih godina razlikovala se cijena mikročipiranja šteneta od cijene za odraslog psa, no to više nije slučaj. I da naglasim - vrijednost mikročipa postaje neprocijenjiva kada na ulici nađemo psa koji ima čip pomoću kojeg pronađemo vlasnika u roku 5 minuta.

Iako se psi rutinski mikročipiraju u Hrvatskoj već 5 godina, još uvijekima dosta upita i nejasnoća na ovu temu. Pokušati ću ovdje odgovoriti na najčešća pitanja vlasnika.

15. listopada 2003. od strane Ministarstva poljoprivrede i šumarstva donesen je novi Pravilnik o označavanju pasa. Uvedeno je označavanje pasa mikročipom koje je obavezno za sve pse koji su oštenjeni od 30.10.2004.na dalje. Mikročip mogu aplicirati samo doktori veterinarske medicine i to u ovlaštenim veterinarskim organizacijama kao i u veterinarskim ambulantama privatne prakse koje su ovlaštene za cijepljenje pasa protiv bjesnoće. Sa označavanjem pasa započeto je još 1.1.2004. godine.Mikročip je veličine zrna riže, a aplicira se u podkožje sa lijeve strane u središnje područje vrata. Što se tiče pasa koji su oštenjeni prije 1.10.2003. oni mogu biti označeni ili markicom ili mikročipom, što znači da će se poštivati želja vlasnika. Čipovanje pasa u evropskim zemljama u upotrebi je već duži niz godina. Šira primjena u našoj državi ovisit će naravno prvenstveno o cijeni - u našoj financijskoj situaciji to će vjerojatno biti presudni faktor na temelju koje će se vlasnici odlučivati da li će čipovati one pse za koje čipiranje nije obavezno, ili neće. No važno je znati da se čip aplicira samo jednom tako da se radi o jednokratnom trošku.  Ovom metodom vaš ljubimac dobiva svojevrstan "matični broj" - nepogrešivu indentifikaciju. Posebno je pogodno za visoko vrijedne životinje, pse sa rodovnicom i slično jer se na taj način značajno smanjuje mogućnost otuđenja psa. Prvi odlazak veterinaru otkrit će identitet psa kao i identitet njegovog pravog vlasnika.

Evidencija cijepljenih pa tako i čipiranih pasa vodi se na internetu gdje svaki veterinar po broju čipa može pretraživati cijelu RH. Dakle, podaci o vašem čipiranom psu dostupni su po broju mikročipa svakom veterinaru (i higijeničaru) u RH onog trenutka kada vaš veterinar unese podatke u bazu podataka na netu.

Prvi psi koje sam mikročipirala bili su moji vlastiti. Slabo mi je došlo kada sam vidjela promjer igle kroz koju mikročip mora stići u podkožje posebno zato jer imam malene pse (imala sam tada kujicu od 5 i mužjaka od 7 kg), tako da savršeno razumijem strah vlasnika posebno malenih pasa. Mikročip je veličine zrna riže, pa je jasno da promjer igle mora biti veći od toga kako bi čip prošao kroz nju. No, ispostavilo se da je igla kojom se aplicira mikročip vrlo oštra, napravljena pod određenim kutem tako da aplikacija zaista nije bolna za vašeg ljubimca – pouzroča isti stupanj neugode kao bilo koja druga potkožna injekcija. Dosta je važno da psa dobro držite prilikom aplikacije čipa jer ako se trzne, može se desiti da ga igla poreže. Zbog toga je ipak aplikacija jednostavnija kod štenaca jer ih je lakše fiksirati. Temperament pasa je presudan kod toga kako će podnijeti mikročipiranje. Tako neki psi reagiraju cviležom i lavežom već kod samog postavljanja psa u poziciju za aplikaciju čipa, dok se drugi uopće ne pomaknu tijekom cijelog zahvata.

Veterinar će za svakoga psa individualno procijeniti da li ga treba držati, koliko snažno i da li je bolje da su vlasnici kraj psa ili u čekaonici. Naime, neki su psi iznenađujuće "pristojni" kada njihovi najmiliji ostanu iza zatvorenih vrata (to su oni koji se penju na vlasnike kao majmunčići).

Treba znati da je čip trajna stvar, te da se ugrađuje samo jednom tokom cijelog pasjeg života. Nakon čipiranja lijevu stranu vrata bolje je dan, dva ne češkati, a ako se na mjestu aplikacije čipa pojavi krastica pustite je da sama odpadne. Pseći čipovi ne sviraju prilikom prolaska kroz vrata supermarketa pa možete bezbrižno u šoping i preko granice.

Cijela procedura stavljanja čipa traje 3 sekunde.

Vrlo često vlasnici se boje da bi mikročip mogao "putovati" tijelom psa te tako izazvati zdravstvene probleme. Čip se nekad pomakne pod kožom, no to je prvenstveno pod utjecajem sile teže, dakle klizne prema tlu. Posebno se često to događa kod pasa koji imaju višak kože npr.napuljski mastif. No to vas ne mora brinuti .Još nisam vidjela komplikaciju koja bi nastala kao posljedica čipiranja ili pomicanja čipa.

Važno je naglasiti da od 1.1.2004. u zemlje članice Europske unije mogu putovati samo kućni ljubimci sa propisanom papirologijom. Pas mora biti uredno cijepljen, mora biti čipiran i od  siječnja 2015-e imati novu EU putovnicu.

Od cijepljenja protiv bjesnoće do putovanja u inozemstvo mora proteći 21 dan, pa imajte i to na umu. Ako vašem ljubimcu vakcina istječe baš u vrijeme puta, radije cijepljenje obavite 3 tjedna ranije.

Veterinar nakon ugradnje mikročipa do 10. u slijedećem mjesecu potrebne podatke unosi u bazu podataka na internetu , a kod promjene vlasnika tamo se mijenjaju podaci o vlasniku. Naravno, veterinara morate obavijestiti o promjeni vlasništva. Može se dogoditi da čip bude neispravan ili što je u praksi mnogo češće da je neispravan čitač. Može se dogoditi i da u vrijeme očitavanja čipa on još nije unesen u bazu podatak , no ni tada mikročip nije beskoristan.

I još jedna važna stvar koja mnogima ne padne odmah na um: mikročipiranje nije uvedeno zato da bi se mogao pronaći vaš izgubljen pas, iako je to zgodna "nuspojava". Čipiranje je uvedeno prvenstveno zato da se stane na kraj nesavjesnim vlasnicima koji uzimaju štence, a kada shvate da isti nije igračka bace ga van na cestu. Mikročip je dokaz da je taj pas njihovo vlasništvo i kao takavi za njega su odgovorni. Nadam se da će uskoro zaživjeti i kazne i sankcije za takve ljude. Zato sam za čipiranje. 

6Oprez! Borov prelac

Borov prelac je vrsta leptira. Dlakave gusjenice koje se kreću u kolonama dugim i po nekoliko desetaka metara su samo razvojni oblik ovog inače dosta neuglednog leptira. Leptir radi gnijezda na borovima, iz kojih se legu gusjenice koje se onda spuštaju na tlo i formiraju kolone prije nego što će se zakukuljiti. To je obično u periodu od veljače do aprila.Gusjenice potraže rahlu zemlju u koju se zakopaju i pretvore u leptira koji će ponovno naseliti borove... Susret sa ovom dlakavom gusjenicom može imati vrlo ozbiljne posljedice po vašeg ljubimca....

Prirodni neprijatelj ovog leptira su kukavice. Gusjenice mogu ostati u gnijezdu i po nekoliko godina jer čekaju povoljne klimatske prilike, pa kada krenu silaziti sa borova, obično je to masovna pojava.
Naše primorje bogato je ovom vrstom, i vjerujem da je svatko vidio tipično bijelo ispredeno gnijezdo na granama našeg primorskog bora. Smatramo ga štetočinom jer gusjenice obrste borove iglice, te tako bor ostaje bez lišća koje mu je neophodno za život.

Gusjenice imaju razvijenu obranu od predatora. To su njihove dlačice koje u dodiru sa kožom izazivaju jaku lokalnu iritaciju za koju se pretpstavlja da nije vezana na imunološke mehanizme već da se radi o otrovnoj supstanci koju sadrže. Osim toga, dlačice su i jaki alergeni pa kod osjetljivih pasa ( i ljudi!) mogu izazvati i vrlo jake alergične reakcije pa čak i anafilatičku reakciju. Reakciju može izazvati i mrtva, ne samo živa gusjenica.

Evo video na kojem se vide gusjenice u dugoj koloni:

A ovako izgleda gusjenica:

Gusjenice su zapravo simpatične i predstavljaju neponovljiv prizor za našeg psa! Malo dlakavo, ide po podu te naprosto mami na malo njuškanja i gurkanja nosićem. Navodno imaju i slatkasti miris koji navodi psa na to da je probaju pojesti. Međutim, pri kontaktu dolazi do naglog oticanja gubice, zatvaraju se oči, cijela glava psa počinje strahovito svrbiti, a ponekad je reakcija tako jaka da psi i povraćaju. Ukoliko je u fatalnom trenutku otvorena gubica, jezik može tako nateći da za nekoliko minuta zatvaranje gubice više nije moguće, a moguće je i da dođe do nekroze jezika i zbog toga do otpadanja djelova jezika.

U ovakvim slučajevima veterinarska intervencija je hitno potrebna, jer prijeti opasnost od oticanja ždrijela te zatvaranja dišnih puteva.

Što se tiče prve pomoći kod sličnih oteklina obično savjetujemo hladne obloge, no imajući na umu da je većina otrova termolabilnih, zapravo bi trebalo staviti topao oblog kako bismo neutralizitrali djelovanje toksičnih supstanci (isto kao kod opeklina svih morskih stvorova i uboda otrovnih riba). No, na razvoj alergične reakcije oblozi neće utjecati.

Teško ćete objasniti svojemu kućnom ljubimcu da insekti mogu biti vrlo neugodni, pa vam preostaje samo da pazite na njih kao i na sebe. Gledajte što njuškaju, vičite "fuj" pa makar niste sigurni da je to baš ta gusjenica. Naletite li na cijelu kolonu gusjenica pristojno prijeđite na drugu stranu livade...i one moraju negdje živjeti...

Evo kako izgleda nekroza jezika. U ovom slučaju vjerojatno se radi upravo o borovom prelcu jer ih kod nas sada ima jako puno, no vlasnica ne može biti 100 % sigurna jer je kujica bila sama u dvorištu...

Ovaj demarkirani dio jezika, najvjerojatnije će otpast.

Na slijedećim sličicama je štene samojeda, malena kujica koja je na žalost, susret sa borovim prelcem skupo platila.

Na fotografijama se vidi djelić njenog jezika zahvaćen nekrotičnim procesom. Taj dio je bijele boje.

Nakon nekoliko dana, taj dio jezika je otpao. Zahvaljujem Barbari za ustupljene fotografije.

Evo i jedan video na kojem se vidi kako se ponaša pas neposredno nakon susreta sa opasnom gusjenicom:

U nastavku nekoliko fotografija kujice keri blue teriera koja je pokušala progutati gusjenicu. Kujica je prvo nekoliko puta povratila, a zatim joj je jezik počeo poprimati ljubičastu boju. Vrlo brzo vlasnica ju je dovela u ambulantu, nedugo zatim kujici je po danoj terapiji bilo nešto bolje, no i vlasnica i ja (veterinar) počele smo osjećati intenzivan svrbež po rukama, vratu...
nakon nekoliko trenutaka obje smo izgledale ovako:

Stoga budite i vi oprezni, preporučujem da kod susreta sa ovom gusjenicom dobro okupate psa. naime, u ovom slučaju kujica je vjerojatno imala veći broj dlačica od gusjenice po dlaci na prednjim nogama i njušci, koju su se kontaktom prenjele na kožu vlasnice i mene....Reakcija kod ljudi koji su inače alergičari može biti vrlo burna.

Ovako su izgledale promjene na jeziku, ustima pa i nosiću kujice slijedom nekoliko dana. Ovako je izgledalo prvi dan, cijeli jezik je jako natečen, a mjestimično je taman, skoro crn. To su mjesta gdje dolazi do nekroze tkiva.

Slijedeći dan možda je sve skupa izgledalo čak još gore. Naime, kujica je jako slinila, jezik je bolan, potpuno je onemogućeno uzimanje hrne i vode. Proces na jeziku praćen je vrlo neugodnim mirisom.

Drugi dan:

Treći dan:

Četvrti dan:

Šesti dan. Dio jezika nedostaje, no nema više bolova, a kujica samostalno jede i pije:

I nas dvije, tri nakon što je sve prošlo:

7Problematične travke

Pokošena trava može stvoriti velike probleme psima i njihovim vlasnicima. Opasnu travku popularno nazivamo lastavica ili strelica zbog njenog specifičnog oblika. Vrh travke je drvenast i tvrd, a prema natrag se širi u krilca koja su pokrivena sitnim dlačicama. Zbog toga se vrlo rado zabije u kožu psa i ima tendenciju kretanja prema naprijed. U prirodi ovakav oblik klasa ima funkciju kod razmnožavanja biljke. Travka se najčešće zabije psima u šapice između prstiju gdje je vlasnici mogu sami izvaditi ako uredno pregledavaju šapice poslije svake šetnje. Ukoliko previdite travku ona će ući dublje pod kožu i izazvati upalnu reakciju tkiva. Između prstiju nastaje oteklina puna gnoja, a na vrhu je obično rupica - ulazno mjesto travke. U ovoj fazi već ju je teže naći. Travka se polako pomiče prema naprijed pa se može dogoditi da otputuje i nekoliko centimetara uzduž noge. Za sobom ostavlja gnojni trag u obliku fistula koje se otvaraju na koži. Posebnim instrumentom ulazimo kroz vidljivu rupicu na koži i pokušavamo na slijepo uhvatiti travku i izvući je van jer je to jedini način da smirimo proces. Sve dok je prisutno strano tijelo pod kožom ili u dubljim tkivima, dolaziti će do gnojenja. U najtežim slučajevima potreban je kirurški zahvat gdje rezom otvaramo promjenjenu kožu sve dok ne nađemo nesretnu travku.

Travka u uhu problem je dobro poznat vlasnicima kokera, kavaljera, pudli pa i drugih pasa. No, ove pasmine najčešće stradaju zbog svoje visine i ovješenih uški. Prvi simptom je naginjanje glave na onu stranu gdje je travka ušla u uho i mahnito otresanje glavom. Neki psi se potpuno umire i boje se i pomaknuti jer svakim pokretom trava izaziva jaku bol u uhu. Travka uđe duboko u vanjski sluhovod i najčešće je nađemo na samom bubnjiću. U ovakvim slučajevima potrebna je intervencija veterinara. Ponekad se dogodi da vlasnici ne prepoznaju problem pa pričekaju 3,4 dana prije dolaska veterinaru. Tada je travku mnogo teže izvaditi jer je ušni kanal već pun gnoja. Ovisno o kooperativnosti psa, strano tijelo iz uha vadimo sa ili bez anestezije. Manje pse uspješno možemo držati jer sam zahvat traje vrlo kratko. Ako se pas previše otima i ako ga vlasnici ne mogu držati, odlučujemo se za sedaciju ili anesteziju jer postoji opasnost od ozljede prilikom vađenja. Instrument kojim vadimo travu vrlo je oštar pa možemo psa povrijediti ako se naglo trgne. Travka može ući i u nosnice. Simptomi su vrlo izraženi. Pas bez prestanka kiše, a kako trava ogrebe i ošteti sluznicu nosa, često kišu krvave kapljice. Najbolje je da vlasnici sami odmah pogledaju u nosić ne bi li vidjeli travu jer kada ode dublje ni veterinar ne može više do nje. Ako pas ne uspije izkihati travku možemo je potražiti jedino ako psa stavimo u opću anesteziju i ispiremo nosnu šupljinu ili pretražimo nosnu šupljinu posebnim instrumentom sa kamerom. Dramatične simptome izazvati će i travka koja uđe u oko. Oko se naglo zacrveni, a pas pokušava šapicama trljati bolesno mjesto. Već za nekoliko sati pojavljuje se gnojni iscjedak i oko je skroz sljepljeno. Nakapamo lokalni anestetik u oko i tražimo travku. Ovdje treba biti jako uporan jer se ponekad travka sakrije u unutarnje nabore gornjeg ili donjeg kapka ili pak pod treći kapak i koliko god je velika, nije je uvijek jednostavno naći. Osim na opisana mjesta travka se može zavući bilo gdje u kožu. Psa treba pregladavati svaku večer i to najbolje opipom. Kod žutih, svijetlo smeđih pasa (kokeri, pudle) vrlo je teško uočiti travu jer je iste boje kao dlaka pa se treba pouzdati u opip. Pse koji imaju zapetljanu dlaku treba ošišati jer travka može proći kroz grop dlake i napraviti cijelo čudo na koži ispod. Kritična mjesta su prepone i pazusi jer je na tim mjestima koža tanja i mekša nego drugdje. Kod nekih pasa pronađemo travke zabijene pod desni kada čistimo zubni kamenac, pa treba pregledati i zube, a ne samo krzno. Kapice kakve viđate najčešće na kokerima najbolja su prevencija ovog problema barem kada su uši u pitanju.

Ovako izgleda suha trava u prirodi:

Probleme nam stvaraju ovi manji djelovi trave i to obično tek nakon što se sasvim osuše.

Tipičan izgled psa kojem je travka ušla u oko:

Kod ovog psića, koji je inače imao dosta problema sa zubnim kamencem i povlačenjem desni, trave su se, zajedno sa dlakama, zabile u džepove na zubnom mesu.

Travka u šapici:

8S ljubimcem na godišnji

Putovanje s kućnim ljubimcem nije uvijek jednostavno. Danas, na sreću, većina automobila posjeduje klima uređaje pa su duga putovanja mnogo ugodnija nego nekad. Za one manje sretne koji provode "ljeto u pećnici", potrebno je češće zaustavljanje, jer su psi posebno osjetljivi na toplinu. Zapamtite da psi nažalost nisu svugdje dobro došli, pa obratite pozornost na eventualne oznake na vratima kafića ili restorana.

Ljeto je vrijeme godišnjih odmora, a većina od nas provest će ga na plaži. Jasno je da naš ljubimac, kao ravnopravni član obitelji, ide s nama veseleći se promjeni koja ga očekuje.

Ukoliko ljetujete u hotelu, unaprijed se raspitajte primaju li pse, jer kod nas se još uvijek često događa da osoblje hotela zamišlja psa u hotelu kao podivljaju zvijer koja obavlja nuždu po hodnicima i grize sve što prođe uz njega te, podrazumijeva se, smrdi. Ponekad morate biti strpljivi kako biste recepcionaru objasnili da se radi o finom psu koji će biti neprimjetan i vrlo, vrlo pristojan...

Ljetovanje u kampu dosta je jednostavnije, jer tako ljetuje većina vlasnika pasa. Pas će vrlo brzo shvatiti koji je njegov šator i koliko mu teritorija oko šatora pripada, a nije problem ni postavljanje zaštitne ograde kako ne biste morali stalno motriti psa. Psa vodite na plažu ujutro i predvečer. Vrućine koje su nama idealne za dobivanje boje, njemu ni najmanje ne odgovaraju. Ako ne može ostati sam u šatoru ili u hotelu, vodite računa da leži u hladu i povremeno ga smočite. Izbjegnite i plažu prepunu male djece, jer takva plaža nije primjerena za psa jednostavno zato što svi neće biti oduševljeni da se nečiji pas brčka u plićaku zajedno s dječicom, a roditeljima se neće dopasti ni ako se vaš pas otrese po njihovoj suhoj odjeći ili ručnicima. Danas većina dobro posjećenih plaža ima izvješenu tablu na kojoj je pored ostalih zabranjenih rekvizita nacrtan pa precrtan pas.

Odaberite mirniji dio plaže gdje ćete biti sami.

Tako ste kao vlasnici pasa osuđeni na kupanje na pustim plažama (čitaj: nedostupnim stijenama do kojih treba planinariti dva sata i preplivati omanji kanal). Ako se ubrajate u one sretnike koji imaju čamac kojim se može doći do nekoga od naših otoka, stvar je jednostavnija. Ako ustanete rano i ako ste brži od turista, uspjet ćete ?rezervirati? kakvu plažicu i na njoj provesti nekoliko dana na miru. Vaše mjesto uz more mora biti dovoljno veliko da pas može potrčati, mora biti hladovine i poželjno je da ima koliko-toliko pristupačan ulaz u more jer većina naših ljubimaca nije raspoložena za skokove sa stijena već u more vole ulaziti postupno. Iz ovoga proizlazi da psa u velikom gradu, iako je na moru, nemate gdje okupati, pa otiđite na plažu kad je oblačno pa nema kupača. Psu je za kupanje posve svejedno kakvo je vrijeme...

Jedna od opasnosti koja prijeti posebno psima u ljetnim mjesecima, pa tako i na godišnjem odmoru, jest toplotni udar.

Normalna tjelesna temperatura kod pasa je 38.5 ° Celzija, dakle osjetno viša od naše, pa je to razlog da oni lošije od nas podnose visoke temperature. Osnovni mehanizam hlađenja kod pasa je dahtanje. Dahtanje je zapravo ubrzano površno disanje s frekvencijom od 200 do 400 puta u minuti, pri čemu pas može povećati disajni volumen s dvije na pedeset litara. Kad dahće, pas pretežno udiše na nos, a izdiše na usta. Isparavanje se odvija preko nosne sluznice. Tu su zakinuti psi brahicefaličnih pasmina (njemački bokser, pekinezer, bulldog i sl.) pa je kod njih potreban dodatan oprez.

Mi imamo na raspolaganju raznorazne načine kako izaći na kraj s vrućinom. No naš pas to ne može bez naše pomoći. U šetnju psa treba izvoditi samo rano ujutro ili kasno navečer, posebno treba voditi računa da mu je zdjelica s vodom puna kad ostane sam, a preporučila bih da se ostavljaju i 2 do 3 zdjelice s vodom jer se može dogoditi da pas jednu prevrne pa žeđa cijeli dan. Stan u kojem ostaje pas dok ste vi na plaži potrebno je zamračiti, a ukoliko imate rashladni uređaj, ostavite ga uključenog. Ne morate imati grižnju savjesti što je vaš prijatelj sam u kući dok se vi kupate jer će po ovakvoj vrućini on ionako cijeli dan prespavati. Imajte na umu da je plaža za psa više gnjavaža nego užitak, jer mu je stalno vruće, koliko god se vi trudili da bude stalno mokar i da leži pod suncobranom.

Što se tiče jela, i psima i nama apetit je smanjen za vrućih dana. Obrok im treba ponuditi što kasnije navečer kad više nije tako vruće. Večernja šetnja neka traje duže nego inače i sve će biti u redu. Ljeto i vrućine ionako kratko traju pa se ništa neće dogoditi ako pas nešto slabije jede i manje se kreće nego inače.

Ukoliko ste odlučili ostati kod kuće u stanu bez klimatizacije i patiti zajedno sa svojim psom, onda ga lijepo istuširajte isto kao i sebe, a možete mu smočiti samo glavu ili ga povremeno pokriti mokrim ručnikom te zamračiti stan.

Visoke temperature, kao i sunčanje, psi podnose vrlo loše, znatno su osjetljiviji od nas. Ponekad promatram pse koje njihovi vlasnici u najboljoj namjeri vode sa sobom na plažu i razmišljam o tome kako bi pas vjerojatno bio sretniji kod kuće na kauču nego pod jednim kvadratnim metrom hlada što ga stvara suncobran. Koliko psima znači sunčanje i kupanje najbolje ćete znati promatrate li lutalice koji su, govorimo li o nagonu za samoodržanje, "doktori nauka" za naše kućne maze... Takav pas, pun životnog iskustva, bućnut će se eventualno rano ujutro ili kasno navečer, a po vrućini ga nećete nigdje vidjeti jer on zna da mu je najbolje negdje u debeloj hladovini.

Ljubitelji pasa razlikuju se od drugih ljudi po mnogočemu. Između ostaloga i po odabiru odredišta za odmor. Nerijetko usred ljeta odlaze u planine kako bi njihov ljubimac mogao uživati u odmoru. Ukoliko je pas pristojan, možete ga ostaviti u hotelu ili apartmanu dok ste vi na plaži. Ukoliko je od onih koji grebu po vratima i laju dok se ne vratite (kao moj) onda zaboravite, jer osoblje hotela neće biti nimalo oduševljeno.

Odlazak u planine mnogo je bolje rješenje. Tamo možete šetati po šumi cijeli dan bez straha od toplotnog udara. Putovanje brodom dobro je rješenje za vlasnike pasa iz više razloga. Ima dovoljno mjesta za šetnju i nema vrućine kao u autu. Obavljanje nužde predstavlja mali problem ako put traje 12 sati, no poslužit će kakva donja paluba na kojoj nema putnika. Pa ako još sve zalijete bocom vode, ne bi vam trebao nitko zamjeriti. Još je jedna prednost: za sada na Jadrolinijinim brodovima psi ne plaćaju putnu kartu. Na katamaranima da, ali brod vam je ionako prostraniji. Potrebna je samo uzica i brnjica te, razumije se, dobra volja za nešto duži put.

Mnogo tekućine, mnogo hlada i mir - to je ono što treba našim ljubimcima.

9Sterilizacija kuja

Spolni ciklus kuje

Spolnim ciklusom nazivamo promjene koje se događaju na reproduktivnim organima ženki od jednog do drugog tjeranja. Do promjena dolazi zbog neposrednog djelovanja spolnih hormona, no na tok spolnog ciklusa utjecaj ima i okolina, zdravstveno stanje ženke, prehrana, starost i drugo.

Kujice se tjeraju prvi puta kada su stare između 6 i 16 mjeseci što ovisi o pasmini kao i utjecajima okoline. Ženke manjih pasmina sazrijevaju ranije od velikih. Između dva tjeranja može proteći različito dug period što opet ovisi o vrsti psa, no može i značajno varirati. Razmak između normalnih ciklusa tako može biti samo 4 mjeseca, ali i 14 mjeseci. Tjeranje u kuja je jednakomjerno tokom cijele godine, aktivnost je nešto veća u proljeće, no nije točno da se kuje tjeraju striktno u proljeće i jesen. Spolni ciklus se sastoji iz 4 faze. U svakoj fazi se mijenja koncentracija spolnih hormona i pod njihovim utjecajem se događaju promjene na spolnim organima koje se također očituju i u promijenjenom ponašanju ženke.

U prvoj fazi, proestrusu, dozrijevaju folikuli na jajnicima, izlučuje se estradiol koji uzrokuje proliferaciju sluznice maternice i vaginalnog epitelija. U proestrusu dolazi i do vanjskih promjena na kuji-ona postaje nemirna, privlači mužjake, ali nije spremna za parenje. Vulva je nabrekla i pojavi se iscjedak koji je u početku gust i tamno crven, a prema kraju prve faze ciklusa postaje svjetliji, vodeniji te manje obilan. Ova faza traje približno desetak dana.

Druga faza ciklusa, estrus, predstavlja vrhunac spolne aktivnosti. Dolazi do pada koncentracije estrogena i slijedi predovulacijski val drugih hormona koji će izazvati ovulaciju. Do ovulacije dolazi na početku ove faze. Iscjedak postaje svijetao, a količina je minimalna. Ženka je spremna za parenje.

Treća faza ciklusa, diestrus, je faza u kojoj dolazi do oblikovanja žutih tijela. Ukoliko ženka nije gravidna ta će faza trajati 6 do 8 tjedana. U tom periodu dolazi do regresije prije opisanih promjena na spolnim organima pod utjecajem hormona progesterona. Anestrus je faza spolnog mirovanja. U toj fazi dolazi do snižavanja koncentracija spolnih hormona u plazmi.

Opisane faze spolnog ciklusa moguće je pratiti pregledom vaginalnog brisa pod mikroskopom. Na taj način pratimo promjene na epiteliju vaginalne sluznice koji se mijenja pod utjecajem hormona, te možemo otprilike odrediti kada je došlo do ovulacije. Ovu metodu upotrebljavamo prvenstveno za određivanje pravog dana za parenje ženke, a po potrebi radimo i pretragu kojom određujemo nivo progesterona u krvi što je mnogo preciznije.

Sterilizacija kuje

Sterilizacija je operativni zahvat kojim odstranjujemo reproduktivne organe (jajnike i maternicu). Najčešći razlog za ovaj zahvat je želja vlasnika da se kujica više ne tjera. Kuje se tjeraju u pravilnim vremenskim razmacima Želite li izbjeći cijeli cirkus oko tjeranja, postoje dvije mogućnosti: jedna su "kontracepcijske" injekcije kojima možemo odložiti ciklus tjeranja za nekoliko mjeseci, a druga je operativni zahvat kojim trajno rješavamo problem. Tzv. "kontracepcijske" injekcije preporučujemo onda kada kujici pada tjeranje baš u vrijeme vašeg godišnjeg odmora ili blagdana pa je to vlasnicima iznimno nezgodno. Radi se o hormonalnom preparatu koji dovede organizam u stanje slično graviditetu pa zbog toga izostaje ciklus. No, ovo definitivno nije trajno rješenje. Ukoliko ste sigurni da ne želite pasji podmladak najbolje je odlučiti se za operativni zahvat. Sterilizaciju preporučujemo izvršiti u periodu kada su spolni organi u mirovanju, otprilike 2 mjeseca nakon tjeranja. Ukoliko je došlo do neželjenog parenja, kujica se može sterilizirati gravidna i to otprilike dvadesetak dana nakon kraja tjeranja. Zahvat se obavlja u općoj anesteziji te traje oko sat i pol. Kujica mora biti natašte, a poželjno je da si isplanirate dan, dva slobodna kako biste mogli biti uz nju neposredno nakon operacije. Nakon zahvata kujica mora mirovati. Hranu i vodu obično ne nudimo isti dan kada je operirana iako je oporavak vrlo individualan. Tako su neke kujice već za nekoliko sati na nogama te traže hranu, dok druge leže i do dva dana. Šavovi se odstranjuju desetak dana po zahvatu. Sterilizacija se može izvršiti i prije prvog ciklusa. Za razliku od istog zahvata kod mačaka, ovo je mnogo zahtjevnije za operatera pa zahvat traje sat do sat i pol što ovisi o veličine ženke i pristupačnosti jajnika.

Može se odstraniti i samo jajnike ukoliko je maternica zdrava, što je stvar preferencije svakog operatera.

Nuspojave ovog zahvata su debljanje te ponekad pojava urinarne inkontinencije kod velikih kuja. Što se tiče debljanja, taj se problem jednostavno rješava pravilnom prehranom i fizičkom aktivnošću što najčešće teže pada vlasnicima nego psu.

Inkontinencija urina je jedna od nuspojava sterilizacije u kuja sa kojom se srećemo kod relativno malenog broja ženki težih od 20 kg, no potrebno je vlasnike velikih kuja unaprijed upozoriti na mogućnost pojavljivanja ovog problema.

Psi i mačke mokre svjesno, isto kao i čovjek, što znači da je pražnjenje mokraćnog mjehura voljna radnja. Urinarna inkontinencija je istjecanje mokraće iz mokraćnog mjehura neovisno o volji psa ili mačke. Problem je veoma neugodan i za životinju i za vlasnika, no srećom ako do toga i dođe problem se uspješno rješava svakodnevnim uzimanjem lijekova protiv inkontinencije. Još jedna važna stvar. Sterilizacija zdrave mace ili kuje je elektivan zahvat - dakle nije neophodan zbog zdravlja nego se izvršava isključivo na zahtjev vlasnika životinje. Ukoliko ste neodlučni, radije sačekajte i dva puta promislite o svemu za i protiv. Veterinar ne može odlučiti umjesto vas.

Nakon šeste godine života kuje već možemo govoriti o tome da je veternarska preporuka da se kujica steilizira kako bi se prevenirala neka oboljenja reproduktivnih organa.

Kod mačaka je sterilizacija jednostavnija pa se i vlasnici za nju lakše odlučuju, a i mace se tjeraju mnogo češće nego kuje. Kod kuja najčešći je razlog za sterilizaciju u mlađoj dobi komoditet vlasnika. Ako je kujica u stanu i nije neki problem pripaziti je 2 puta godišnje dok se tjera. Ako je pak vani, ili je od onih koji bježe onda je sterilizacija definitivno najbolje rješenje i za vas i za nju. Postoje stanja kod kojih je sterilizacija neophodna - ciste na jajnivcima, permanentno tjeranje, piometra i slično.

Svakom vlasniku kuje treba pristupiti individuano i razgovorom pokušati ustanoviti da li su vlasnici spremni za taj zahvat ili ne. O sterilizaciji se mnogo raspravlja i sa etičke strane, pa svaki veterinar kao i svaki vlasnik ima pravo na svoje mišljenje o toj temi. Osobno savjetujem sterilizaciju kuje prije prvog tjeranja, sa time da se vlasniku otvoreno razlože sve prednosti kao i nedostaci tog zahvata.

Slijedi nekoliko fotografija samog zahvata, postupak je sličan gore opisanom kod mace, samo što je u ovom slučaju odstranjena i maternica.

Na kraju je nekoliko slika kujice Lile, koja svojim izgledom nekoliko godina nakon sterilizacije, najbolje dokazuje kako nakon sterilizacije kuje mogu biti itekako fit!

10Sterilizacija mačaka

Spolni ciklus mačke

Većina ljudi pojam razmnožavanja mačaka vezuje za mjesec veljaču.

Da stanujete npr. u Švedskoj imali bi malo problema sa tjeranjem mačaka samo u proljeće, no u našim klimatskim uvjetima to nije tako. Kod nas se mace tjeraju uglavnom tokom cijele godine. Zašto je tako? Ugodna klima i obilje hrane neophodni su za preživljavanje mladih životinja. Maca nosi mlade oko 2 mjeseca, dakle ako se tjera u veljači, maleni će se omaciti u travnju, kada više nema straha od hladnoće. Kada omaci mačiće, maca će se tjerati ponovno samo 15 dana nakon okota, jer je vrijeme i te kako pogodno za to, pa se lako može desiti da novi mačići ugledaju svijetlost dana već u lipnju. Kako svi znamo, i u lipnju je kod nas toplo i zeleno, pa će većina maca "pomisliti", zašto ne bih imala još jedno leglo kada su uvjeti ovako odlični!!! I tako dođe mjesec kolovoz ili rujan, a vaša maca ponovo ima mačiće...

No da to tako ne ide u nedogled, pobrinula se priroda. Kako dan postaje kraćim manje je sunčeve svijetlosti i maca se priprema za zimsko mirovanje, barem što se tiče reprodukcije. Dakle, nekoliko zimskih mjeseci možda će biti mirna. No ukoliko je vaša maca u stanu, gdje ima dovoljno svjetlosti barem 10 sati dnevno, lako se može dogoditi da se tjera i tokom cijele zime. Ustanovljeno je da su dugodlake pasmine mačaka pod jačim utjecajem svjetlosti, pa su njihovi ciklusi nešto rjeđi. Tako se vrlo lako dogodi da prosječna, zdrava maca omaci 3 puta na godinu, po recimo 3 do 4 mačića pa računajte... Ne moramo ni spominjati kako izgleda kada se vaša kućna mačka tjera. Kod mačaka nema krvarenja tokom tjeranja za razliku do kuja. Od vanjskih znakova prisutne su jedino promjene u ponašanju: maca se valja po podu, trlja se o razne predmete, i što najviše muči vlasnike, neprestano mijauče. Ovaj period traje od 3 do 16 dana, u prosjeku 7 dana. Slijedeće tjeranje nastupa za prosječno 45 dana...

I što sada? Ako je ne pustite van, nezadovoljna je , mijauče i to uglavnom po noći, pa često to rezultira i lošim odnosima sa susjedstvom. Ako je pak pustite van, povećati će vam se obitelj za 4 člana. U današnje vrijeme vrlo je teško udomiti mačiće. Ono što je najbolje i trajno je rješenje za vašu žensku macu i za vas jest tzv. kirurška sterilizacija. To je operativni zahvat kojim se maci odstrane jajnici koji su "tvornica" spolnih hormona. Često nas vlasnici pitaju u kojoj starosti sterilizirati macu i da li mora imati jedno leglo. Maca ne mora imati mačiće, jer ništa neće biti zdravija ili manje zdrava ako jednom imala mlade.

Ukoliko ste sigurni da ne želite mačiće, sterilizirajte vašu macu već u dobi od 4 mjeseca, dakle prije prvog tjeranja. Time se preveniraju neka oboljenja mliječnih žlijezdi, a trajno izostaje seksualno ponašanje koje obično smeta vlasnicima. kako su neke mace skotne već prije 5.-og mjeseca starosti, ranom sterilizacijom želimo spriječiti takvu preranu skotnost.

Zahvat se obavlja u općoj anesteziji, a ako maca nije gravidna traje desetak do petnaest minuta. Kao i kod svake opće anestezie i ovdje postoje određeni rizici na što će vas veterinar upozoriti. Maca mora biti na tašte kako bi se umanjila mogućnost povraćanja koje često prati opću anesteziju. Rez je kod mačaka malen, obično su to 2 šava i one se u pravilo vrlo brzo i uspješno oporavljaju.

Podvezivanje jajnika nema smisla jer se u tom slučaju maca i dalje tjera, a upravo to želimo spriječiti. Osim toga podvezani jajovodi u mačaka se mogu rekanalizirati pa takva maca može ostati gravidna. Što se tiče neželjenih posljedica sterilizacije, među prvima se uvijek navodi debljanje. No nemojmo zaboraviti - da bi se maca jako udebljala vi je morate isto tako hraniti. Sterilizranu macu treba hraniti sa hranama za kastrate. Naime, istina je da su nakon sterilizacije mace manje aktivne i manje se kreću pa je to glavni razlog debljanja, no pravilnom ishranom to se apsolutno može spriječiti. Lovački instikti mačaka uglavnom ostaju očuvani, tako da one mace koje vole loviti miševe i ptičice pa ih ponosno pokazuju vlasnicima, ostaju lovice.

Mnogi se vlasnici ne mogu odlučiti na ovaj zahtjev jer kažu nije prirodno. No, nije prirodno ni da maca živi na 14. katu, niti da živi u gradu na asfaltu, niti da jede komercijalnu hranu. Prirodan život mace mogu imati na selu, ali u gradu je to nemoguće. Nakon samog zahvata mace se oporavljaju iznenađujuće brzo. Već 12 sati nakon operacije većina maca se ponaša sasvim normalno. Neke, delikatnije, budu "uvrijeđene" nekoliko dana, no drugi, treći dan sve počnu normalno uzimati hranu. Šavovi se odstranjuju 9 dana nakon operacije i nije potrebna nikakva posebna njega rane osim ako nemate macu koja pod svaku cijenu želi sama skinuti šavove prije vremena. U tom slučaju koriste se zaštitni ovratnici.

Slijedi nekoliko fotografija samog zahvata:

11Svemu dođe kraj

Ovaj je tekst prije svega namijenjen onim ljudima koji psa doživljavaju kao člana obitelji - provode mnogo vremena sa svojim ljubimcem, razumiju ga, uživaju u njegovim ludorijama, nerado ga ostavljaju samog, a kad se vrate kući, spuštaju vrećice s tržnice na tlo kako bi se ponajprije poigrali sa svojim prijateljem. S vremenom se tako između životinje i čovjeka razvije bliska veza tako da nedostaju jedan drugome ako se ne vide po nekoliko sati.

Zbog kratkog životnog vijeka takva emotivna veza obično završava smrću psa. Svi znamo da je smrt neminovna te da je dio života, no nažalost rijetki su oni koji je dočekaju spremni. Jedan od problema kod kućnih ljubimaca jest taj da ih uvijek doživljavamo kao djecu - naime iako je naš pas star 15 godina, i, dakako, doživio duboku starost, mi ga još uvijek doživljavamo jednako kao kad je bio štene od 2 mjeseca. Naši su kućni ljubimci u pravilu posve ovisni o nama i to je ono što uvjetuje da ih uvijek doživljavamo kao štenad. I kad su odrasli i onda kad su stari, još uvijek čekaju da im damo jesti, da ih izvedemo u šetnju, namještaju nam glavu u krilo da ih pogladimo, ukratko stalno pokazuju svoju ljubav. Ponašaju se stalno isto, i jednostavno je teško shvatiti da je npr. kujica kojoj je malena tepamo kao bebi, zapravo starija gospođa koja više voli da je se pusti na miru. Ugine li životinja u dubokoj starosti vlasniku je teško, no može se tješiti time da je ljubimcu pružio sve kako bi oboje uživali što duže. Treba misliti na to da psi smrt vjerojatno ne doživljavaju tako tragično kao mi već to smatraju jednostavno normalnim. Vrlo su često zaista zbunjeni kad su im vlasnici tužni jer oni ne mogu povezati našu tugu sa završetkom svoga života - oni smrt ne doživljavaju kao mi. Vrlo često sugeriram vlasnicima bolesnih pasa da se nastoje ponašati prema ljubimcima kao da je sve u redu, kako ne bi na njih prenosili negativne emocije.

Dugo vremena nakon što ostanemo bez ljubimca očekivat ćemo njegov lavež kad je gost na vratima, automatski stavljamo vodu u praznu zdjelicu, nemamo razlog za šetnju a još dugo vremena čujemo kako naš ljubimac tapka po stanu iako ga više nema… U takvim situacijama uvijek dajem isti savjet, a to je da nabavite novog prijatelja. To nije zamjena niti nadomjestak za prvog ljubimca, niti mu mora biti sličan. To je način da nastavite sa svojim životom onako kako ste navikli, a koliko god različita bila nova pridošlica, pružit će vam isto toliko radosti. Nikad nećete zaboraviti vašeg prvog psa, ali će vas nova životinja posve zaokupiti. Neprimjetno, polako, zavući će vam se pod kožu i već za nekoliko dana veselit ćete se zajedničkim trenucima i znat ćete tko vam se najviše i iskreno veseli kad dođete s puta…

I na kraju, samo jedna rečenica za koju sam se nebrojeno puta uvjerila da je istinita: Pas iz svakog čovjeka izvuče ono najbolje... malo je ljudi koji to mogu...

12Treće životno doba

Životni vijek pasa mnogo je kraći od ljudskog. Teško je točno odrediti koliko će pas živjeti jer je to vrlo individualno, ali opća su pravila da manji psi žive duže od velikih, te da mace općenito žive duže od pasa. Možemo reći da već negdje nakon osme, devete godine života većina kućnih ljubimaca ulazi u svoje treće doba. Naravno da postoje iznimke, pa su tako neki psi od 12 godina mnogo živahniji nego drugi od 7, ali tako je i kod ljudi, zar ne? Vlasnicima kućnih ljubimaca teško se priviknuti na činjenicu da njihov prijatelj već sa samo desetak godina zahtijeva sasvim drugačiju njegu. Psa uvijek tretiramo kao da je beba, i onda je teško prihvatiti da je naša beba zapravo dama ili gospodin u godinama. Vlasnici nerijetko potraže pomoć veterinara jer primjećuju da njihov pas teže ustaje, da nije oduševljen šetnjom kao inače, da više spava i slično. U zdjelici za hranu sve češće ostaje dio obroka, a i ono što pojede, naš ljubimac uzima sve sporije i pažljivije. Ove promjene nastupaju relativno naglo, pa često imamo osjećaj da je životinja ostarila preko noći. Znakovi starenja su razni, a ovise o pasmini, temperamentu te naravno o okolini. Obavezno se susrećemo s raznim kostoboljama, primjećujemo da naš pas teže ustaje, šepa dok se ne rashoda. Isto tako primijetiti ćete da teže skače na fotelju ili u auto. Starenje prati i gubitak na tjelesnoj težini zbog smanjivanja mišićne mase uslijed slabije aktivnosti. Ukoliko se radi o pretilnoj životinji onda preporučamo mršavljenje kao bi opterećenje kostiju bilo što manje. Kod nekih terijera, kokera i pudli neminovne su mrene na očima u starijoj dobi što im znatno oslabljuje vid. Zubni kamenac češće se javlja kod pasa patuljastih pasmina, ali u starijoj dobi taloži se i kod velikih pasa te mačaka. Redovitim odstranjivanjem kamenca uspijevamo održati zube kako bi i ostarjela životinja mogla normalno jesti. Ukoliko se dogodi da svi zubi ispadnu ni to nije velik problem, jer psi vrlo malo žvaču pa se i dalje mogu kvalitetno hraniti. Ono što je najvažnije za vašeg malog prijatelja je kvaliteta života i s redovitim kontrolama kod veterinara te korištenje svih lijekova pravovremeno, možete mu priskrbiti dostojanstveno starenje. U svakom slučaju uvijek imajte na umu ukoliko imate stariju životinju da je došlo vrijeme da je i počnete tretirati kao takvu. Imajte na umu da joj je potrebna lakša i mekša hrana, lagane šetnje, svakako i kaputić u ovakve hladne dane, i mnogo češće posjete veterinaru nego kad je vaš ljubimac bio mlad. I nemojte pomišljati na uspavljivanje sve dok vaš stari prijatelj jede, tu i tamo protegne noge i veseli vam se kad god ga pogledate, jer iako je star, i možda ga i bole noge, pa i ne vidi više i ne čuje najbolje, on bi sigurno odabrao život Pas, iako je star, veseli se hrani, veseli se vlasniku i veseli se izlasku u šetnju. Malo su usporeni, ne skaču kao prije, ali jedino što im je važno jest da su što više s vama.

Od praktičnih stvari mogu savjetovati "penjalicu" za kauč i krevet. Kako i sama imam starog psa, koji se već neko vrijeme ne može sasvim sam popesti na krevet, namontirali smo male "stoliće" koji mu olakšavaju penjanje na krevet. Za malenog psa dovoljno je da takva penjalica ima površinu 50 x 50 cm, kako bi cijeli pas mogao prvo stati na nju, a onda na krevet odnosno kauč.

Na isti način i silazi sa kreveta. Skakanje može biti vrlo opasno za straog psa. Kako on, naime, nije svjestan da je star, može se precjeniti, te prilikom skoka izgubiti oslonac i pasti.

Od kada je ostario, više ne prakticiram šetnju na uzici, već radije koristim ormu. To je stoga što mu je nerjetko potrebna dodatna potpora prilikom penjanja na trotoar ili kod nailaska na prepreku u šumi (grana, veći kamen). Nije lošu ormu malo "podebljati" na mjestima gdje prileže uz tijelo, a u tu svrhu možete iskoristiti one navlake za sigurnosne pojaseve u automobilima.

Penjalica:

U samom početku stavljali smo mu prednje nožice na penjalicu, tako da je vrlo brzo shvatio da je mnogo lakše ići tuda, nego pokušavati skočiti na kauč direktno sa poda.

Zasluženi odmor :)

13Zmije otrovnice

Psi stradaju zbog radoznalosti, naime svaki će neiskusan pas s velikim zanimanjem proučiti zmiju te će ju uznemiriti, na što će ona reagirati na jedini način na koji se može obraniti-ujesti će radoznalca. Mace, posebno lovice, u pravilu uspijevaju izaći na kraj sa zmijama, no ponekad izvuku deblji kraj. Naš je kraj bogat zmijama, posebno neki otoci i kršna područja Dalmacije i Velebita. Zmije su praktično najotrovnije životinje. Naša zemlja smatra se bogatom otrovnicama iako se radi o samo dvije vrste otrovnih te jednoj vrsti poluotrovne zmije.

Prva pomoć kod ujeda zmije otrovnice posebno je važna onim vlasnicima pasa koji vole šetnje po šumi, kamenjarima, pustim mjestima gdje u blizini nema veterinarske ni liječničke pomoći. Čovjek je obično ugrižen u nogu , no kod pasa vrlo često dolazi do ugriza u njušku što znatno smanjuje mogućnosti pružanja prva pomoći. Ako je pas ugrižen u nogu, potrebno je staviti povez između mjesta ujeda i zamišljene linije u visini srca. Povez mora biti čvrst, ali opet ne toliko čvrst da u potpunosti zausatavi cirkulaciju u podvezani dio.Ukoliko ste postavili povez,nemojte ga skidati dok ne stignete do veterinara.

Ranu ne treba zarezivati , a nikako ne bih preporučila isisavanje otrova. Ekstremitet treba imobilizirati (staviti udlagu) . Bilo bi poželjno da ugriženi strogo miruje, što je lakše izvesti ako se radi o malom psu, jednostavno ga uzmete u naručje i prisilite da miruje.Kod uzimanja u naručje pazite da psa ne okrećete "naopako" kao malu bebu, već da su mu noge prema tlu, dakle da je u položaju kao da stoji na tlu. Kod velikih pasa nastojte organizirati nekakav transport do prvog veterinara (improvizirani ležaj kao za čovjeka) jer nikako nije dobro da pas ugrižen od zmije hoda. Životinju treba umiriti. Jasno je da se zbog jakog bola pri ugrizu javlja osjećaj straha i panike (to u dobroj mjeri ovisi o temperamentu psa) pa nastojte biti smireni kako biste na prijtelja prenjeli pozitivne emocije, a ne svoj vlastiti strah. Kada se radi o ugrizu u njušku podvezivanje je nemoguće, ali isto treba nastojati da životinja miruje.

Solumedrol (o kojem se raspravlja na topicu o zmijama )je lijek koji spada ukortikosteroide. Ima cijeli niz indikacija ,ali isto tako i kontraindikacija i nuspojava.

Ono što nam je potebno kod ujeda zmije (ili insekata) te kod jakih alergijskih reakcija jest protuupalno djelovanje kortikosteroida , a radi se o kompliciranom procesu koji se odvija na više razina. Najbolje je da se prije "izleta u nepoznato" savjetujete sa svojim veterinarom koji će vas točno uputiti o dozi koja je potrebna za vašeg psa te o načinu aplikacije lijeka. Netko vam mora pokazati kako se daje intramuskularna injekcija te osnovna pravila kod takvog načina aplikacije lijeka kako ne biste napravili više štete nego koristi.

Psi stradaju zbog radoznalosti, naime svaki će neiskusan pas s velikim zanimanjem proučiti zmiju te će ju uznemiriti, na što će ona reagirati na jedini način na koji se može obraniti-ujesti će radoznalca. Mace, posebno lovice, u pravilu uspijevaju izaći na kraj sa zmijama, no ponekad izvuku deblji kraj. Naš je kraj bogat zmijama, posebno neki otoci i kršna područja Dalmacije i Velebita. Zmije su praktično najotrovnije životinje. Naša zemlja smatra se bogatom otrovnicama iako se radi o samo dvije vrste otrovnih te jednoj vrsti poluotrovne zmije.

Poskok je rasprostranjen na Velebitskom gorju, u blizini Zadra, te na području Istre. Poskok je naša najopasnija zmija i to zbog jakog otrova i zato što je vrlo često susrećemo. Ima ih mnogo više u odnosu na riđovku. Odrasli poskok dug je do jednog metra i ima karakterističnu srcoliku glavu sa roščićem. Obično je siv sa tamnim rombovima na leđima. Agresivnost poskoka ovisi o više faktora. Ukoliko je sit, biti će nezainteresiran za okolinu te će reagirati samo na direktni podražaj. Najčešće se susreću ujutro kada izlaze kako bi se zagrijali, a tijekom vrućih dana se skrivaju i izlaze u lov tek predvečer. Lovi guštere, miševe, ptice. Važno je znati da zmije ponekad ugrizu "na prazno", jer je njoj otrov dragocjen, dakle nije svaki zmijski ugriz fatalan, već treba pratiti reakciju organizma da bi vidjeli koliko je stvar ozbiljna.

Riđovku možemo naći po cijeloj Hrvatskoj s time da je nešto manje ima u Istri i na otocima. Ako nema izlaza za bijeg i riđovka će se agresivno braniti. Preferira vlažnije staništa pa nastanjuje vlažne livade, proplanke u šumi, močvare. Dok poskoka nalazimo na visinama do 600 m riđovku možemo naći do 3000 metara nadmorske visine. Hrani se gušterima, žabama i kukcima. Slična je po boji poskoku, samo ima drugačiju šaru koja ide više u cik-cak. Postoji i crna varijanta riđovke. Odrasla je duga oko 70 cm. Na fotografijama se vidi da može biti i crne boje.No nemojte svakog gada zamjeniti za riđovku.

Treća vrsta zmije, zmajur, zanimljiva je po tome što mu se otrovni zubi nalaze duboko u ustima pa će uštrcati otrov jedino ako je zagriz dovoljno dubok. Ukoliko dobro zgrabi i uštrca otrov u mišić, može doći i do sistemskih simptoma trovanja. Može biti dug do 2 metra, a obitava duž Jadranske obale. Otrov nije tako opasan kao onaj u poskoka i riđovke.

Simptomi koji će nastati uslijed djelovanja zmijskog otrova različiti su i ovise o više faktora. Štenci i psi malenih pasmina kao i mačke imat će izraženije simptome nego veliki, snažni psi. Od zmijskog ugriza najčešće stradavaju psi, a ugrizi su lokalizirani uglavnom na prednjoj nozi ili gubici (to ovisi o tome da li će radoznalac prvo ponjušiti sumnjivi objekt ili će se odlučiti da ga prvo malo isproba mlatarajući prednjom šapom). Najopasniji su ujedi u glavu, vrat te u blizini većih krvnih sudova. Ugrizi zmije u područje glave posebno su opasni i treba potražiti što hitniju intervenciju veterinara.

Ujed zmije je vrlo bolan. Ujedena životinja bolno će zacviliti i to je obično ono što vlasnici prvo primijete. Simptomi trovanja zmijskim otrovom ovise prvenstveno o količini uštrcanog otrova no i o veličini psa ili mace. Kod jakih trovanja (kada je uštrcana velika količina otrova, a radi se o malenom psu i maci) životinja će kolabirati već za nekoliko trenutaka i tu je zaista potrebna najhitnija intervencija veterinara. Do kolapsa dolazi zbog dilatacije perifernih krvnih sudova te posljedičnog šoka. Kada se radi o blažim oblicima trovanja vlasnici će obično primijetiti oteklinu na mjestu ujeda. Oteklina će biti prisutna već u roku od 30 minuta, a istovremeno koža postaje tamno crvena, skoro crna. Na mjestu ugriza dolazi do istjecanja krvi te naglog i bolnog oticanja ugriženog mjesta. Kada se radi o ugrizu šape, oboljela šapa postaje 3 puta deblja. Ponekad kod velikih pasa i manje količine otrova prvih nekoliko sati prođe nezamijećeno jer pas ili samo malo šepa ili je jednostavno mirniji nego obično. No nakon nekoliko sati može se razviti hemolitička anemija, koagulopatije i sepsa. Ako sumnjamo na ugiz zmije svakako ćemo izvršiti pregled urina. Naime zmijski otrov između ostalog razara crvena krvna zrnca pri čemu se oslobađa hemoglobin kojeg ćemo naći u urinu. Terapija se sastoji u davanju specifičnog seruma te potporne terapije intravenoznim davanjem tekućine te kortikosteroida kako bi prevenirali šok. Dio potporne terapije svakako je i davanje antibiotika i to 7 dana. Oboljelu životinju držimo pod strogim nadzorom 24 sata, no ako je prezentirana veterinaru na vrijeme terapija je u pravilu uspješna. Antivenin (serum) je rezerviran samo za vrlo ozbiljne slučajeve, dakle ne dajemo ga onda kada se radi samo o lokalnoj reakciji.

Ponekad se kao posljedica trovanja javljaju proljev i povraćanje. U tom slučaju psu ćemo uskratiti vodu i hranu na usta, a sve potrebno dobiti će putem infuzije.

Rok trajanja seruma vrlo je kratak, pa je dobro da se prije odlaska na godišnji odmor u krajeve gdje ima zmija, raspitate kod tamošnjeg veterinara da li imaju serum. Ukoliko ga nemaju dobro je imati ga sa sobom. Čuva se u frižideru, a može spasiti život vašeg ljubimca. Ponekada su simptomi ujeda zmije vrlo jasni. Vlasnici vide da je došlo do ugriza , to kažu veterinaru i sve je jasno. No koji puta vlsanici samo primjete da je životinja bezvoljna ili primjete oteklinu na šapi. Ne padne nam uvijek na pamet zmija. Posumnjat ćemo na ugriz ako je koža na otečenom mjestu tamno crvena do crna i svakako ćemo probati pronaći mjesto ugriza(sa specifičnim tragovima 2 zuba) što ponekad znači brijanje veće površine kože posebno kod dugodlakih pasa.

Uvijek je ugriz lakše uočljiv na bijelim psima sa ružičastom kožom.Kod tamno pigmentirane kože ponekada je teško vidjeti da je koža zapravo tamno crvena odnosno crna iako je oteklina uvijek izražena. Da bi bili sigurni da se radi o zmijskom ugrizu treba naći poznate rupice!

Ni u kom slučaju nemojte pokušavati ubiti zmiju otrovnicu,a ni druge vrste zmijea jer su one vrlo korisne. Ljudi najčešće budu i sami ugriženi kada pokušavaju ubiti zmiju.Mnogi vlasnici pasa instinktivno će tako reagirati pa pritom i sami stradaju. Slična je reakcija kod ugriženog čovjeka, a onda je vrlo velika mogućnost da budu ugriženi još nekoliko puta jer se zmija brani.Kod multiplih ugriza posljedice mogu biti fatane u kratkom vremenskom roku.

Za fotografije zmija zahvaljujem Želimiru Černeliču iz Hrvatskog istraživačkog kluba, a za sve dodatne informacije o našim i svjetskim zmijama možete se slobodno obratiti sa pitanjima na njihovu adresu: www.hik.hr

autor ove fotografije poskoka je Goran Šafarek i ovim mu putem zahvaljujem.

Fotografije riđovke: Dieter Happ